![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgDp6fnqnp1O-PC2iqYAbMHrQG4kL2tzUduZgNrwMVpXKN8piXRRgOgT7X00Pk0LEt26XsDBmQberk9nOJXs6tkFqDmTxjsRYzQERTXaAzRAavZLmUPwAQywciE_upodIQy0nYrdvlLq7Bb/s640/unnamed-crop.png)
Pre 2 godine sam bila trudna. Zbog zdravstvenih problema oduvek sam znala da će biti teško da začnem i da iznesem trudnoću do kraja. Stajala sam u praznom busu, blizu vrata jer nisam htela da sedam zbog dve stanice. Na sledećoj stanici je ušla stara baka sa cegerom i bukvalno uletela u autobus, gurajući me i udarajući me u stomak. Kroz par sati sam pobacila... Sad sam opet trudna, u poodmakloj trudnoći. Niko mi ne ustupa mesto, niko me ne pušta preko reda. Čak babe staju ispred mene uz reči: žurim sinu da skuvam ručak! Kad im kažem da sam trudna i da ne mogu da stojim, prevrnu očima i nastave po svom. Umesto da se opustim i uživam u trudnoći ja se samo nerviram kakvi ljudi postoje.
No comments:
Post a Comment